Kakav radostan dan! A vjerujte mi, nije baš tako i počeo!

Još jednom se potvrdilo da se pogon pokreće onda kada misliš da nije baš dan za to.

Ali, ljudi moji, kakav preokret! Kakvo iznenađenje!

Znala sam već jako dugo da jedva čekam ponovno početi pisati! I znala sam da će kad-tad doći taj trenutak kada ću se ponovno pojaviti i krenuti s pričom. Pričom o životu, pričom o ljudima, pričom o inspiraciji, pričom o motivaciji, hrabrom pričom. I jedva čekam početi.

Međutim, da ne budem potpuno puna sebe i da ne ispadne da će svi koji nađu put do ove adrese odmah znati o kome se radi (ustvari, vjerujem da nitko neće imati pojma tko sam ja, pa zaboga), da se ukratko predstavim.

Žena sam, dijete, s 34 godine, živim i volim u Zagrebu (Hrvatcka!)potpuno izvan sebe i svog misaonog života, prepuna nepredvidljivih fabula i dramatičnih priča, naravno s hepi endom, koje ću možda, a možda i neću, sve podijeliti s vama ovdje. Zašto?

Prvo i najvažnije, jer to želim. Hoću, i jer dijete u meni, koje se drži tipkovnice posljednjih 20 godina svog života, jedva čeka da se pretenciozno prikaže i izrazi. 

Drugo, ništa manje važno od prvog, jer imam toliko toga lijepoga za podijeliti sa svima koje to zanima. Naravno, uz premisu da će možda tu i tamo sletjeti koji poged, pa makar i jedna jedina osoba da se ozari otvarajući moj blog, ja ću dječački pljeskati sama sebi. Meni je, ako niste još uvijek shvatili, samo bitno da se negdje posložim i presložim. I sve što ćete ovdje čuti i vidjeti tu je da razveseli i uveseli.

Mene.

Ali i vas.

A na kraju, i da vas ohrabri.

Jer vidjet ćete, nešto što je naizgled uobičajeno i normalno, zapravo je u suštini svega samo ne obično i dosadno. Barem se ja tako volim igrati života.

A vidjet ćete, ovdje ćemo se jako puno igrati i veseliti.