Danas sam čula jednu odličnu priču prema istinitom događaju.

Luna je imala puno obaveza koje je trebala obaviti u narednom tjednu, pa je odlučila biti praktična. 

Jedan dan u tjednu odlučila je organizirati svoj raspored tako da obavi što više dogovora koje je imala izvan kuće – od posjeta kumovima, ručka i zajedničkog vremena s njihovom djecom, pa sve do nekoliko poslovnih sastanaka i kava s prijateljicama koje je već dugo vrijeme odgađala zbog drugih obaveza. 

Uspjela je sve dogovoriti i posložiti i raspored je bio prilično jasan. Odmah nakon doručka izlazi iz stana, s namjerom da se vrati tek kasnije navečer. Čak je sa sobom ponijela i odjeću za presvlačenje, punjač za mobitel i sve ono što bi joj moglo zatrebati, kako se ne bi morala slučajno po najvećoj gradskoj gužvi vraćati u stan.

Kao što možete primjetiti, Luna je jako organizirana, a imala još jednu hvalevrijednu vrlinu – rijetko bi nešto radila nesvjesno ili zaboravljala. Zato je toga jutra sa sobom ponijela sve za što je bila sigurna da bi joj moglo zatrebati i krenula u avanturu.

Međutim, već negdje oko podneva zazvonio joj je mobitel i iznenada je primila poziv zbog kojeg su svi njezini planovi pali u vodu. Već duže vrijeme čekala je servis auta i čekala danima da ju njezin kolega nazove i javi joj kada može doći po njega. Upravo danas je taj dan. 

Nije mogla odbiti, reći ne, odgoditi dogovor ili smisliti bilo kakvu izliku osim sjesti u auto i dovesti ga natrag do stana.

You gotta to do, what you gotta to do - ili nešto slično izjavio je davno slavi Denzel Washington (američki glumac, op.a.)

Osjetila je frustraciju, čak i bijes jer su joj svi planovi propali zbog tog jednog poziva. I naravno, nije se mogla oteti dojmu zašto-baš-danas i klasičnom zašto-baš-meni. 

Gotovo uvrijeđeno i razočarano je vratila djecu svojim kumovima i zaputila se u svoj kvart kako bi obavila primopredaju auta.

A onda, nakon što je predala ključeve i vratila se natrag u stan, ulaskom u kuhinju, ugledala je užareni ring na štednjaku. Radio je već nekoliko sati i počeo je isijavati.

- Ali, ali kako?! - pitala se Luna. Nije bila sklona zaboravljanju, pogotovo ne takvih stvari, sjetit ćete se s početka ove priče. Ali, očito ju je baš danas nešto omelo, izgubila je fokus i otišla iz stana ostavivši štednjak ni manje ni više, uključen.

Luna je sjela od šoka na kauč i počela plakati od sreće:

Bila sam prisiljena vratiti se kući, protiv svoje volje i unatoč planu da cijeli dan provedem izvan stana. Što bi bilo da me kolega. nije nazvao i da se nisam vratila, a toliko sam bila frustrirana što se moram vratiti? Što bi bilo da sam se vratila tek navečer kako sam i isplanirala?

Pretpostavljam da i vi jednako tako pretpostavljate koja je pouka ove epske basne, koja nije nimalo ni epska niti basna, već naprosto jedna gotovo česta životna situacija koja se svima nama može dogoditi, ako nam se već nije.

Nije li očito da nam je svima srce poskočilo kada smo shvatili da za Lunu nije nimalo slučajno da se baš tog dana desio sudbonosni poziv i da joj je povratak u stan spasio život? 

S psihološke strane gledajući, naš um nema kapaciteta u trenutku razumijeti zašto se nešto događa baš nama, a posebno kada se nađemo u situaciji potpuno gubitka kontrole.

Naš ego u tim trenucima gori. Osjećamo se gotovo povrijeđeno jer nije po našem, budi se frustracija, ljutnja, bijes, razočaranje čak i momenti tuge. Sve ono što nije ugodno osjetiti jer se naša logika nije u stanju posložiti da ta jednadžba na kraju dana ima ikakvog drugog smisla osim toga da nemamo sreće ili da imamo peh. Koje god praznovjerno opravdanje i utjehu odabrali.

Ali često nas život dovodi u situacije koje nisu tu da ih razumijemo. 

I to su situacije koje doslovno spašavaju život.

Ovo je istina, povjerovali vi u to ili ne.

Kada primjerice dođete u dućan i primjetite dug red na blagajni, rondate u sebi i mislite da ne znam što propuštate dok tako prisilno gubite vrijeme čekajući. A možda ste upravo propustili prometnu nesreću ili izbjegli svjedočiti nekom drugom nesretnom događaju da ste izbjegli tu gužvu.


Možda čekanje odgađa vrijeme početka nekog vama bitnog sastanka, a možda (gotovo sigurno) će susret s osobom s kojom se trebate naći imati potpuno drugi i za vas možda (gotovo sigurno) puno bolji ishod nego da ste se našli s njom pola sata ranije prema vašem jasno zacrtanom planu. 


Jer samo pola sata kasnije toj osobi se desilo nešto sjajno zbog čega je došla boljeg raspoloženja na vaš sastanak nego da je došla pola sata ranije.

Naravno, ako imate sklonost negativnom promatranju situacija, možda ćete pomisliti da je sve to uzrokovalo kašnjenje i nepovoljan ishod. 


Ali to je isključivo vaš izbor i vaše apslutno pravo kojim smjerom ćete gledati na stvari jer je moguće i da ste, posredno, spasili život toj osobi jer je morala promijeniti plan ili obaviti poziv koji joj je donio neočekivanu priliku.

Domino efekt, butterfly efekt... ? Nazovite to kako želite.


Nije da možemo uistinu znati što se moglo dogoditi da smo skrenuli u ulicu lijevo, umjesto toga što smo skrenuli desno.

Ali primjetit ćete, sve je stvar percepcije.

Percepcija je ona je ono što ljude razlikuje – nekoga čini optimističnim, a nekoga pesimističnim. Nekoga čini sretnim, a nekoga nesretnim.

U slučaju Lune, jedan užareni ring na štednjaku bio je tanka granica između frustracije zbog uništenih planova i spoznaje da ju je upravo taj poziv spasio.

Možda će na isti način nekoga gubitak posla baciti u agoniju i natjerati ga u promišljanje i sumnju vlastitog postjanja, a nekoga inspirirati i motivirati da konačno skupi hrabrosti i počne raditi ono što želi.

Sljedeći put kad se nađete u situaciji u kojoj nemate kontrolu, sjetite se da zakoni prirode i fizike možda rade za vas. Zapravo, rijeđe možda, češće uvijek.

Jer ako ne promijenite percepciju, život vam neće biti toliko zabavan i lijep.

A to je ono što svi na kraju dana želimo, zar ne?

Nosite ovu Luninu priču u glavi svaki put kad nije po vašem, mijenjajte percepciju, i ne zaboravite – ništa nije slučajno.

Baš ništa.